Malo je poznata činjenica da je jedan Bračanin iz stivanske obitelji Lukšić u planinarskim krugovima poznat kao jedna od legendi hrvatskog alpinizma. Branko Lukšić, rođen 1927. godine u Punta Arenasu na jugu Chilea vratio se nakon 2. svjetskog rata u Hrvatsku i upisao studij ekonomije u Zagrebu. Učlanio se u SPD Velebit i ubrzo postao član uprave te referent za propagandu i član Alpinističkog odsjeka. Djelovao je i kao pročelnik Komisije za alpinizam Planinarskog saveza Hrvatske te organizirao brojne alpinističke akcije.
Na Durmitoru je u Savinom kuku ispenjao svoj prvi prvenstveni smjer. Penjao je intenzivno na Kozjaku, u Kamniškim i JulijskimAlpama, na Velebitu, Biokovu i Prokletijama. Pripadao je povijesnoj poslijeratnoj generaciji hrvatskih alpinista. U navezu s Ervinom Hanzerom 1955. uspješno je ispenjao zahtjevnog “Aschenbrennera”, smjer u sjevernim Alpama u “granicama ljudskih mogućnosti” što je bio prvorazredan uspjeh za hrvatski alpinizam. Penjao je i sa Brankom Lustigom, danas svjetski poznatim filmskim producentom (na slici), također jednim od “Velebitaša”. Nažalost, 11. svibnja 1958. u navezu sa Zvonimirom Lidenbachom smrtno je stradao na svom 130. usponu na Kleku.
Zahtjevan smjer koji su 1960. ispenjali njegovi prijatelji iz kluba prozvan je za uspomenu “Brankovim smjerom” a na Kleku mu je kao i u Ogulinu ime upisano na spomen obilježje poginulim hrvatskim planinarima.
Nekadašnja HPD-ova podružnica, a danas HPD “Mosor” iz Splita imenovala je 1958. svoju planinarsku kuću na Vidovoj gori njegovim imenom. Zanimljivo je za taj objekt da je 1972. srušen a nedaleko njegove lokacije izgrađena je druga kuća – ugostiteljski objekt koja postoji i danas ali nažalost nije u funkciji. Spomen ploča je ipak sačuvana i uzidana u zapadni zid novog objekta. Branko Lukšić pokopan je u obiteljskoj grobnici u Sutivanu. Na zagrobnoj ploči piše: “Mladost svoju planinskim vrhuncima darovao”.
Tekst:Franjo Mlinac, mag.tourism.cult.
Fotografije: Arhiva Narodne knjižnice Sutivan
